Prije dvadeset godina, kao student koji je živio u užurbanom studentskom domu, napravio sam praktičan i pomalo nekonvencionalan izbor: koristio sam ekran za kompjuter kao TV. Ovaj ekran, skroman, ali pouzdan komad tehnologije, postao je središnji dio mog svakodnevnog života, služeći u dvostruku svrhu i čineći da se moja soba u domu osjeća malo više kao kod kuće.
Tada je prostor bio luksuz koji si nisam mogao priuštiti. Moja soba u domu bila je mala i svaki centimetar morao je biti učinkovito iskorišten. Ideja da imamo i TV i ekran za kompjuter činila se ekstravagantnom i nepraktičnom. Stoga sam se odlučio za svestrano rješenje: ekran za kompjuter koji bi mogao zadovoljiti i moje akademske potrebe i moje žudnje za zabavom.
Ovaj ekran za kompjuter bio je pravi radni konj. Tijekom dana prikazivao je bezbrojne sate bilješki s predavanja, istraživačkih radova i kasno-noćnih eseja. Njegova oštra rezolucija i pouzdane performanse učinile su ga nezamjenjivim alatom za moj studij. Ali kad je sunce zašlo i akademski posao otišao u drugi plan, ovaj isti ekran za kompjuter se pretvorio u moje središte zabave. Oživio je filmove, TV emisije, pa čak i povremene video igrice, pružajući prijeko potrebnu relaksaciju i bijeg od stvarnosti.
Jedan od najupečatljivijih aspekata ovog ekrana bila je njegova sposobnost da okupi ljude. U domu ispunjenom studentima iz različitih sredina, naše su sobe postale društvena središta. Moj ekran igrao je ključnu ulogu u tim okupljanjima, bilo da se radilo o filmskoj večeri, sportskoj utakmici ili samo o pozadinskoj buci tijekom učenja. Bilo je to više od pukog dijela tehnologije; bio je katalizator povezivanja i prijateljstva.
Razmišljajući o tim danima, shvaćam koliko je taj ekran za kompjuter bio dio mog života. To je više od običnog dijela hardvera; to je simbol prilagodljivosti i snalažljivosti. Dok sjedim za svojim stolom, radeći na svom najnovijem projektu, ne mogu a da ne osjetim nostalgiju i zahvalnost za ovaj pouzdani ekran koji je bio uz mene kroz sva vremena.…